freshly baked

Dobrodošli na moj blog

14.12.2019.

Piši kako se govori - ruminejšnz

Osvježilo je. Bukvalno go izađem ma balkon, hladim jaja, kafenišem i duvanim dok teretnjaci prolaze. Šta je teže, ogromni oblak koji ne jebe živu silu ili vagon pun dizela? Zašto vjeverice skaču sa grane na granu? I zašto nekad plačem i stenjem kada pomislim na nju? Kako se okreću listovi? Da li se čekaju suhi jesenji, ili se čovjek sam privoli i krene dalje bez svih onih slika od jučer? Večeras je kiša, lagana i blaga tema da se struni sa najrođenijim, a i sa strancem kojeg sretnem na ulici. Može ovako, a može i onako. Teško je otpustiti inat, želju da se bude imaginaran, a najlakše se živi kada ne postoje te granice koje misli grade. Evo presta kiša, al još malo ću da posjedim pred ulaznim vratima, u trenerci, da ne strašim komšiluk. Dead Ideas (pazi sad) me vraćaju iz mrtvih. Koja su to vremena bila, imam osjećaj da je trebalo, svirali bi češljeve, samo da se giba i skače, i stvara. Haha, misli, jučer... da se privolim?

06.12.2019.

Crippled by desire

Everything around me tells me to give up. Everything inside wants to keep on going and dreaming.

06.11.2019.

Ajvar

Sanjao sam da komšo, dvoja vrata uljevo od mene, kuha ajvar na svojoj pećici ma drva koju drži na balkonu. Dok je Mišel Gurevič slatko pjevušila i ukidala buku teretnog voza, miris pečenih paprika je ispunio terasu. Da ima štrucu hljeba, za sebe, i slasnu kosku za crnoga kera, pokucao bih komši na vrata. Otpuhujem san dimom cigarete. U tišini, sve se rađa.

02.11.2019.

Okidači obarači

U jesen dvije hiljade i osme, mij rođak je uzeo ručnu bombu, legao na nju potrbuške i izvadio osigurač. U kući njegove bivše, u dnevnoj sobi se od detonacije pomakao televizor. Ona ništa nije čula niti primjetila. Njen brat je izašao iz kuće i kroz obližnju šumu osmatrajući došao do rijeke. U isto vrijeme dok se rođo sa zemljom i nebom sastavljao, naš ujak je, kao i mnoge večeri, polupijan teturao iz birtije preko mosta u donjem selu. Vido je i čuo eksploziju ali je to pripisao svojem redovnom haveru iz rata, PTS-u. Tek kada je ugledao policijska kola kako brzo prolaze selom iz pravca grada, razbistrilo mu se u glavi. Potrčao je do kuće, sjeo na biciklo i spustio se nazad do rijeke. Tu je poželio da nema srca i da su ga kao i druge u domovinskom ratu ubili. To ljeto, dvije hiljade i osme, prale su ga crne crne misli, i on je bio taj koji je govorio da će se bombom roknuti. Ja sam tog ljeta tek počeo padati u depresiju i bezvoljnost, gubljenje i odriješavanje od starih vjerovanja i idela.
Te godine, u proljeće smo rodica i ja na Kovačima sjedili jedno veče i tabirili dokumente i papire koje je našla u opuhanom bakinom stanu na Grbavici. Između ostalog i oproštajno pismo, nekog daljeg rođaka, u zrelijim godinama. Uglavnom, ukratko, kao sa svima koji previše pate i osjećaju duboku bol, nije mogao više. Bilo mu je žao bližnjih jer ih je godinama opteretio svojom mukom. Još uvijek ne znamo kako se ubio. Rodica je rahmetli, a meni se samom, a ni s nekim drugim, neda zatvarati taj krug.
Ovaj post je imao svoj okidač. Dvije hiljade osme je isto ovako bila jesen, prohaldni i tmurni dani. Tek sam se vratio iz Indije, Portished su izdali novi album, Third, i slusao sam ga na youtube-u ni ne znajuci kakvu cu vijest primiti za samo par dana.
youtube ima svoje algoritme i radi nekog razloga mi večeras posla okidač u sjecanja:


26.10.2019.

Renesansa

Bro, yeah...


22.10.2019.

Mamu im jebem da im jebem mamu

Mozak, intelekt i karakter ne treba razvijat. Treba ostati debil, kreten, bahati primitivac i sve rijesavati ljubomorom, mrznjom i silom. Muda isto tako. Nemoj biti ni hrabar ni odlucan. Cekaj da ti neko drugi kaze sta valja, sta ne valja, pusti ih da te uvjere da je laž istina. Zabij glavu u zemlju, izabci guzu ka nebesima i neka karanje otpocne. Da, daaa, valovi hormona, napadi i udarci, uzrokuju reakcije u tijelu koje ce te, osjetices, bacati u nebesa, uzivaces u bolu i ono malo predaha sta uhvatis neces izdrzati da prebrodis dosadu i očistiš malo ispred vlastitog praga nego ćeš nabaviti i zabaviti se tuđim govnima i smradom.

15.10.2019.

21.09.2019.

pep talk

Ono sta dolazi, to ce i proci. Ono sta ostaje nikad nije doslo. U snovima se preplicu samo lazi, nista stvarno nije. Plakao sam jesenas jer sam znao da ljubav, ona, kakva je dosla je prolazna. Zahvalnost, i radost i tuga u isto vrijeme.
Vrijeme je da opet dignem sidro ovih vijedja i uputim ih u neke druge snove.

15.09.2019.

nedjeljna poslijepodnevna poslastica

06.09.2019.

Bro, am I tired - PA John

Waynesboro, Virginia, Quality Inn which by looks and smells shows quality caving in under waves of mold, rotten carpets, and freaking ghosts who fuck, drink and smoke crack. 10,000 rewards points to build a mild horror story, feeling of unrest and social injustice. I could try to go on just to cover up this feeling of loneliness which vies for self harm, anything, just anything to drown it deeper inside. I thought healthy dose of mountains and red onion would put nervous system at balance but human sorrows are deeper than any ocean, and taller than high seas. The desire, instinct, calling to feel better leaves behind waste of emotions. Does anyone else see this shit, or am I fucking insane? People leave plastic bags on the trail and eco friends scream disaster. Why is no one calling a disaster when people leave their frustrations on the mountain tops, around camp fires? Yeah, I see those other fingers pointed back at me. It's my own shit I got to clean up first.


Stariji postovi